Popis duhovnih zvanja:
- don Dragutin Jurić (1903.-1945.)
- fra Rufin (Damjan) Šilić (1911.-1985.)
- fra Ivica Zovko
- fra Hrvoje Miletić
- fra Kristijan Šilić
- s. M. Trpimira Marija Obućina(1936.-1978.)
- s. M. Irena Azinović
- s. Renata Azinović
- fra Rudo Jurić (1925.-1945.)
- bogoslov Tomislav Rajič
Životopisi:
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-1′ target=”/]Jurić, don Dragutin (1903.-1945.) – Rođen je 25. kolovoza 1903. na Radešinama, tadašnja filijala župe Konjic, a od 1918. župe Jablanica, od oca Pere i majke Ruže rođene Ćubela. Teologiju je studirao u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 24. ožujka 1928. Obavljao je službu katehete u Sarajevu, a od 8. prosinca 1929. do 11. svibnja 1930. bio je urednik Katoličkoga tjednika. Službu župnika obavljao je u župama Rastičevo (1930.-1933.), Uzdol (1933.-1939.) i Komušina (1939.-1942.). Posljednja mu je župa bila Doboj. Odatle je otišao na Križni put. Bio je u logoru u Prečkom kod Zagreba gdje su ga komunističke vlasti oduzimanjem građanskih i političkih prava osudile na smrt strijeljanjem 9. srpnja 1945.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-2′ target=”/]Šilić, fra Rufin (Damjan) (1911.-1985.) – Rođen je 29. prosinca 1911. u Trešnjevici kod Konjica. Otac mu je bio šumar pa su zbog očeva posla živjeli na različitim mjestima, no većinu djetinjstva proveo je na Radešinama, župa Jablanica. Pučku školu završio je u Borcima i Ostrošcu (1917.-1922.), a gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu (1922.-1931.). U franjevački novicijat stupio je 29. lipnja 1928. na Humcu, a svečane zavjete položio u Mostaru 5. srpnja 1932. Bogoslovni studij pohađao je u Mostaru (1931.-1933.) i Breslauu tadašnja Njemačka, a danas Wroclaw u Poljskoj, gdje je nastavio i poslijediplomski studij (1933.-1937.). Tu postiže doktorat iz ekleziologije 29. lipnja 1938., a za svećenika je zaređen u Breslauu 27. siječnja 1935. Od 1937. do 1945. bio je profesor na franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. S drugim je franjevcima organizirao širenje prosvjete, pomagao sirotinju, uvježbavao pjevačke zborove, uveo suvremena pomagala u vjeronaučnu nastavu. U vrijeme rata piše, zajedno s fra Vendelinom Vasiljem, poznatu Poslanicu biskupa A. Mišića, u kojoj ustaju protiv “prekrštavanja” Srba. Pred kraj rata prelazi u Sarajevo na novu franjevačku bogosloviju u Kovačićima, zajedničku svim franjevačkim provincijama u NDH (1944.-1945.). God. 1945. nalazi se u Zagrebu, a onda do 1947. u Slavonskoj Požegi. Ukupno je proveo gotovo dvije godine u komunističkom pritvoru, i to u dva navrata (1945. i 1948.-1949.), u Mariboru i Zagrebu, Sarajevu i Mostaru. Potom djeluje kao profesor na franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1947.-1960.), s prekidom zbog pritvora. Zatim dvije godine obavlja službu tajnika Provincije u Mostaru (1960.-1962.). Potom pet godina obavlja službu misionara među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama (1962-1967.): u Chicagu četiri godine i jednu u Beaver Fallsu. Bio je tri puta definitor Provincije (1949.-1952., 1955.-1958. i 1958.-1961.), a potom devet godina provincijal Hercegovačke franjevačke provincije (1967.-1976.). Kao provincijal pokrenuo je povijesnu ediciju “Život i svjedočanstvo” (1970.), kao i službeno provincijsko glasilo Mir i dobro (1968.). Godine 1976. s cijelom upravom Provincije svrgnut je smjesta provincijala, od Generalne uprave reda zbog poznatoga “hercegovačkog slučaja”, konkretno zbog neprovođenja dekreta Romanis Pontificibus. K tome je Sveta Stolica naredila da mora napustiti provinciju i zemlju, pa odlazi hercegovačkim franjevcima u Frohnleiten u Austriju, ali se 1977. razbolio i vratio u Provinciju, u Mostar. Potom je 1980. otišao među hercegovačke franjevce u Blankenau u Njemačkoj. Tu je živio sve do smrti. Preminuo je u Blankenauu 15. lipnja 1985. u 74. godini života, 57. godini redovništva i 51. godini svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac u Mostaru. Bio je kandidat za generala Reda. Objavio je brojne članke u različitim časopisima, a osobito zapažene u kalendaru Dobri pastir u Sarajevu tijekom više godina (1953.-1963.), osobito iz ekleziologije i liturgije. Ostao je upamćen kao vrstan propovjednik. Posmrtno su mu Naša ognjišta izdala nekoliko knjiga propovijedi. Surađivao je i u brojnim drugim časopisima i novinama: Bogoslovska smotra, Hrvatski kalendar, Hrvatski katolički glasnik, Kršni zavičaj, Mir i dobro, Marija, Naša ognjišta (Sveta baština), Nove et vetera i mnogim drugim. J. Vlašić uspio je nabrojiti čak 362 Šilićeva objavljena članka što ona duža što kraća. Objavljene knjige: Christus und die Kirche (Ihr Verhältnis nach der Lehre des heiligen Bonaventura), Bereslau, 1938., zatim Uskrsno bdijenje i ostali obredi Velikoga tjedna, Sarajevo, 1956., U okrilju Majke (propovijedi o BDM), Duvno, 1989., Dan Gospodinov (nedjeljne propovijedi A), Duvno, 1990., Dan Gospodinov (nedjeljne propovijedi B), Tomislavgrad, 1991., Kraljica neba i zemlje, Tomislavgrad, 1997., Dan Gospodinov (nedjeljne propovijedi C), Tomislavgrad, 1998.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-3′ target=”/]Zovko, fra Ivica – Rođen 3. listopada 1969. u Javoriku župa Jablanica, od roditelja Marka i Ružice rođene Šitum. Osnovnu školu pohađao je u Konjicu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom (1985.-1989.). U novicijat na Humcu stupa 17. srpnja 1989., a potom odlazi služiti vojni rok poslije kojeg opet stupa u novicijat 1990. Zbog zdravstvenih razloga 1991. odlazi u Zagreb u bolnicu Rebro, gdje mu je dijagnosticirana multipla skleroza. Na Jordanovcu u Zagrebu započeo je filozofsko-teološki studij koji uspješno završava 1999. Doživotne zavjete položio je 1997. u Mostaru, a u Zagrebu je zaređen za đakona 1998. Vršio je službu vjeroučitelja od 1999. do 2012. u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, zbog pogoršanja zdravlja 2012. odlazi u mirovinu.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-4′ target=”/]Miletić, fra Hrvoje – Rođen je 14. svibnja 1975. u Sarajevu, od oca Mate i majke Dobroslave rođene Majić, a kršten je 6. srpnja 1975. u župi sv. Josipa u Sarajevu. Osnovnu školu pohađao je u Sarajevu od 1981. do 1989., a zbog ratnih okolnosti, srednju školu pohađao je u Sarajevu, Grudama i Posušju, gdje je i maturirao 1993. Te iste godine je upisao Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1998. Pravosudni ispit je položio 2001. Vojni rok je odslužio u Hrvatskoj vojsci u Samoboru. Od 1999. radi u odvjetništvu, prvo kao vježbenik, a od 2004., kao samostalni odvjetnik u istom uredu. U postulaturu Hercegovačke franjevačke provincije na Humcu stupa 25. rujna 2006., a zatim od 15. srpnja 2007. do 13. srpnja 2008. ulazi u novicijat također na Humcu, gdje je položio jednostavne zavjete pred fra Ivanom Sesarom, provincijalom. Po završetku novicijata 2008. upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i diplomirao 2013. Svečane zavjete je položio 16. rujna 2012. u Mostaru pred fra Ivanom Sesarom, provincijalom. Za đakona ga je zaredio biskup Ratko Perić 26. prosinca 2013. na Čerinu, a svećenički red primio je 29. lipnja 2014. također po rukama biskupa Ratka Perića u Mostaru. Mladu je Misu proslavio 6. srpnja 2014. u samostanskoj crkvi Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu, Dubrava, pod geslom: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom” (Ps 23,4), a propovijedao je fra Mladen Herceg, član Hercegovačke franjevačke provincije. Svečanu Misu slavio je i na Malu Gospu 2014., u Drinovcima, u mjestu u kojem je proveo jedan dio života, kao i na sv. Mihaela, Gabrijela i Rafaela 2014. u crkvi sv. Mihovila na Radešinama. Đakonsku službu je vršio u Međugorju od 26. prosinca 2014., gdje je nakon svećeničkoga ređenja nastavio službu kao župni vikar do 20. kolovoza 2016. Od 20. kolovoza 2016. obavlja službu župnoga vikara na Čerinu.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-5′ target=”/]Šilić, fra Kristijan – Svećenik – franjevac, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen je 16. srpnja 1988. u Sarajevu, od oca Smiljana i majke Katice rođ. Bekavac. Kristijanov otac Smiljan Šilić, rodio se 22. travnja 1956. na Radešinama od oca Karla i majke Bose r. Tomić, a majka Katica Šilić rođ. Bekavac, rođena je 3. siječnja 1960. u Obrenovcu od oca Tade i majke Anđe r. Šagolj. Smiljan i Katica vjenčali su se 14. kolovoza 1977. na Radešinama – župa Jablanica. U kršćanskom braku rodili su četvero djece: dvije kćeri i dva sina: Kristinu, Marijanu, Kristijana i Marina. Kristijan je u duhovnom pozivu, dok su ostala djeca zasnovala svoje obitelji. U ratnim zbivanjima 1992. godine napustili su svoje rodno ognjište i nikada se više nisu vratili. Nekoliko godina su živjeli u Vitini (župa sv. Paškala), zatim jednu godinu u Mostaru, a potom su se 1998. godine preselili u Knin. Roditelji se 2003. godine sele u Čapljinu, gdje i sada žive. Kristijan je većinu svoga djetinjstva proveo u Kninu. Nakon završene osnovne škole u Kninu 2003. godine upisuje se u Franjevačko sjemenište u Sinju. Preporuku za upis u sjemenište napisao mu je tadašnji kninski župnik fra Ivan Nimac. Poslije završetka Franjevačke klasične gimnazije i postulature u Sinju 14. srpnja 2007. započinje franjevački novicijat na Visovcu gdje će položiti i svoje prve privremene zavjete 5. srpnja 2008. Nakon novicijata svoju formaciju nastavlja u Splitu upisom Filozofsko-teološkoga studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje diplomira 25. rujna 2014. Doživotne zavjete polaže 10. listopada 2012. u samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Na svetkovinu Krista Kralja, 23. studenoga 2014. u splitskoj katedrali sv. Dujma prima red đakonata. Đakonsku službu vrši u Sinju. Za svećenika na naslov Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja zaređen je 27. lipnja 2015. u konkatedrali sv. Petra u Splitu. Svoju Mladu Misu pod geslom “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20) slavi u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju, 26. srpnja 2015. U župi Čudotvorne Gospe Sinjske i započinje svoje svećeničko djelovanje: kao župni vikar poslužuje filijalnu crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića u obližnjoj Karakašici. Godinu dana kasnije biva imenovan župnim vikarom u župi sv. Ilije u Metkoviću gdje trenutačno živi i pastoralno djeluje.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-6′ target=”/]Obućina, s. M. Trpimira Marija (1936.-1978.) – Rođena je 3. prosinca 1916. u Jablanici, od oca Jure i majke Ane rođene Zec. U kandidaturu je primljena 17. ožujka 1934., a u novicijat dvije godine kasnije, 19. ožujka 1936. u Mostaru. Prve redovničke zavjete položila je 20. ožujka 1937., a doživotne 25. ožujka 1940. u Mostaru. Nakon položenih prvih zavjeta do svršetka Drugoga svjetskog rata djelovala je u Trebinju, Čapljini i Širokom Brijegu, kao učiteljica u tamošnjim stručnim školama sestara, a dvije poratne godine u Konjicu. Najduže je boravila u Čapljini (1938.-1943.). Od 1947. do 1949. živjela je u provincijalnoj kući u Mostaru. Od 1969. do smrti živjela je i radila u Bijelom Polju s izuzetkom jedne godine koju je provela u Banićima (1969.-1970.), kada je ta podružnica i zatvorena. Preminula je 16. rujna 1978. Svi koji su je čuli kako pjeva nikada nisu zaboravili taj ugodni glas. I svaki put nas na nju podsjete one stare marijanske pjesme i pjesme u čast sv. Franji, pjesme koje se danas i ne pjevaju često. Pjesma je trag koji je ostavila u našoj zajednici. Po struci je bila učiteljica stručne škole, a k tome stekla je glazbeno obrazovanje, privatno. I glazba će obilježiti najveći dio njezina života. S. Trpimira bila je veoma upečatljiva osoba: finih manira, prijazna, vedra, nalazila je lijepu riječ za svakoga. Ne pamti se da je nekada nešto loše govorila o drugim osobama. Bila je spremna podijeliti s drugima svoje znanje, osobito ono glazbeno. Mnogim sestrama prenijela je osnove glazbene kulture, od nje su naučile prve note, u mnogima je potaknula ljubav prema liturgijskom pjevanju. Nesumnjivim Božjim darovima nije se hvalila, ali bi mlađima rekla: “Naučit ću te sve što ja znadem.” Gotovo da je teško zamisliti osobu, glazbenicu, koja bi s većom ljubavlju i žarom prenosila svoje znanje mlađima. Nekada je izgledalo kao da ih upravo moli da ga prime! Dugi niz godina vodila je samostanski zbor, ali je djelovala i u župi Bijelo Polje skrbeći za crkvu i vodeći pjevanje. Zdravstveni problemi koje je imala od mladih dana s vremenom su postajali očitiji, teži. Osobito je trpjela od astme koja se zadnjih godina bila dosta i primirila. S. Trpimira bila je uvjerena da je to zagovorom sv. Leopolda Bogdana Mandića kojem se utjecala. Njezin vanjski izgled nije odavao ozbiljnije zdravstvene probleme pa su neki smatrali da ih zapravo i nema. Teško je bolovala zadnjih šest mjeseci života. Tada je pokazala na osobit način ono što ju je krasilo, a to je strpljivost, herojsku strpljivost kako je rekao fra Berislav u oproštajnom govoru, te zahvalnost za svaku i najmanju uslugu iskazanu joj u bolesti. Zacijelo su ove krjeposti plod njezina iskrenog duhovnog života u kojem se isticala pobožnosti prema Gospi, dosljednosti i točnosti u vršenju zajedničkih redovničkih čina i važnosti koju je pridavala osobnoj molitvi. Za nju je uvijek odvajala vrijeme, i kad je bilo puno posla i kad bi umor sugerirao da se nešto izostavi. S. Trpimira preminula je u subotu, 16. rujna 1978., na Gospin dan, na dan one koju je svim srcem štovala i sa zanosom joj pjevala. Koliko su i župljani cijenili s. Trpimiru, pokazali su dolaskom u broju do tada neviđenom, na njezin zadnji ispraćaj. Vjerujemo da je nastavila Gospodinu “pjevati pjesmu novu” koja nikada utihnuti ne će.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-7′ target=”/]Azinović, s. M. Irena – Rođena je 11. travnja 1968. u Mostaru, od oca Mije i majke Kate rođene Šarić iz Drežnice. Živjela je u mjestu Glogošnica, župa Jablanica, gdje je provela svoje djetinjstvo i mladenaštvo. Zbog ratnih neprilika u Domovinskome ratu njezina obitelj morala je bježati u Mostar. Krštena je 21. travnja 1968. u župi Jablanica od župnika fra Alojzija Sesara. Osnovnu školu pohađala je u Glogošnici i Jablanici, a srednju trgovačku u Konjicu. Nakon završene srednje škole 15. srpnja 1985. odlazi u samostan školskih sestara franjevki u Bijelo Polje. Preporuku za primanje u samostan napisao joj je tadašnji župnik fra Jozo Jolić. Godinu novicijata započela je na svetkovinu sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 1986., a redovničko je odijelo obukla i položila prve privremene zavjete 7. listopada 1987. u Bijelom Polju. Pet godina poslije 11. kolovoza 1992., polaže doživotne zavjete. Nakon položenih prvih zavjeta odlazi iz Bijeloga Polja na službu u franjevački samostan Humac (1987.-1990.). Potom godinu dana služi u franjevačkom samostanu u Mostaru gdje se uz posao intenzivnije priprema za studij glazbe. U rujnu 1991. godine upisuje studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” u Zagrebu, gdje je diplomirala 19. prosinca 1995. postižući visoku stručnu spremu crkvenoga glazbenika. Po povratku iz Zagreba u Hercegovinu osam mjeseci djeluje u franjevačkom samostanu u Mostaru. Od 1996. do 2010. djeluje u župi Posušje kao voditeljica liturgijskoga pjevanja i vjeroučiteljica u osnovnoj školi. Potom je godine 2010. premještena u župu Međugorje gdje i danas animira i vodi liturgijsko pjevanje.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-8′ target=”/]Azinović, s. Renata – Rođena je 21. rujna 1979. u Konjicu, od oca Šćepe i majke Janje rođene Rajič. Zbog ratnih okolnosti 1993. napustili su svoje rodno ognjište i nikada se više nisu vratili. Nekoliko godina su živjeli u Krućevićima (župa Gradina kod Čitluka), a potom su se 1997. preselili u Knin zbog posla koji je otac tamo dobio. Prvih sedam razreda osnovne škole završila je u Konjicu, a osmi razred je polagala u osnovnoj školi u Čapljini. Prvi i drugi razred Opće gimnazije završila je u Čapljini, a treći i četvrti u Kninu. Godine 1998. upisala se na Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu gdje je i diplomirala 2004. Tada ulazi u Družbu sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. Preporuku za samostan napisao joj je fra Ante Vugdelija, župnik župe Gospe od Zdravlja u Splitu u kojoj je bila aktivna tijekom studija. Prve zavjete položila je 2. kolovoza 2006., a doživotne 2. kolovoza 2011. u ruke vrhovne poglavarice s. Nevenke Grgat tijekom misnoga slavlja kojim je predsjedao mons. Ante Ivas, biskup šibenski. Geslo redovničkih zavjeta je bilo: “Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.” (Iz 50,7). Živi i radi u Šibeniku, a povjerena joj je služba vjeroučiteljice u Katoličkoj osnovnoj školi i pastoral mladih i zvanja u Družbi.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-9′ target=”/]Jurić, fra Rudo (1925.-1945.) – Rođen je 23. ožujka 1925., od oca Marka i majke Ive rođene Šilić. Stupio je u Franjevački novicijat na Humcu, a potom nastavio gimnaziju na Širokom Brijegu. Kao đak sedmoga razreda za vrijeme partizanskoga napada na Franjevački samostan s nekolicinom fratara sa Širokoga Brijega sklonio se u župnu kuću u Mostarskom Gracu gdje su ga okrutno ubili partizani 6. veljače 1945. Pokopan je s ostalim mučki ubijenim franjevcima.
- [ps2id id=’duhovno-zvanje-10′ target=”/]Rajič, Tomislav – bogoslov – Rođen je 27. travnja 1996. u Jablanici. Krstio ga je u Jablanici blagopokojni župnik fra Alojzije Bošnjak. Prvu svetu Pričest podijelio mu je župnik don Ivan Zovko, a svetu krizmu 23. srpnja 2011., podijelio mu je nadbiskup Petar Rajič Sarsenterski naslovni nadbiskup i apostolski nuncij. Tomislav je četvrto od četvero djece od roditelja pokojnog Ivana i Anđe rođene Kapčević. Osnovnu školu završio je u Jablanici. Zatim se javlja biskupu Ratku Periću kao kandidat za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Biskup Ratko ga šalje u sjemenište i gimnaziju “Petar Barbarić” u Travnik gdje je uspješno završio četiri godine formacije. Nastavlja svoju formaciju u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu kao bogoslov Mostarsko-duvanjske biskupije. Danas je student Filozofsko-teološkoga studija.