Duhovna zvanja iz Župe Jablanica

Popis duhovnih zvanja: 

  1. don Dragutin Jurić (1903.-1945.)
  2. fra Rufin (Damjan) Šilić (1911.-1985.)
  3. fra Ivica Zovko
  4. fra Hrvoje Miletić
  5. fra Kristijan Šilić
  6. s. M. Trpimira Marija Obućina(1936.-1978.)
  7. s. M. Irena Azinović
  8. s. Renata Azinović
  9. fra Rudo Jurić (1925.-1945.)
  10. bogoslov Tomislav Rajič

Životopisi:

  1. [ps2id id=’duhovno-zvanje-1′ target=”/]Jurić, don Dragutin (1903.-1945.) – Rođen je 25. kolovoza 1903. na Radešinama, tadašnja filijala župe Konjic, a od 1918. župe Jablanica, od oca Pere i majke Ruže rođene Ćubela. Teologiju je studirao u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 24. ožujka 1928. Obavljao je službu katehete u Sarajevu, a od 8. prosinca 1929. do 11. svibnja 1930. bio je urednik Katoličkoga tjednika. Službu župnika obavljao je u župama Rastičevo (1930.-1933.), Uzdol (1933.-1939.) i Komušina (1939.-1942.). Posljednja mu je župa bila Doboj. Odatle je otišao na Križni put. Bio je u logoru u Prečkom kod Zagreba gdje su ga komunističke vlasti oduzimanjem građanskih i političkih prava osudile na smrt strijeljanjem 9. srpnja 1945.

 

  1. fra Rufin (Damjan) Šilić (1911.-1985.)[ps2id id=’duhovno-zvanje-2′ target=”/]Šilić, fra Rufin (Damjan) (1911.-1985.) – Rođen je 29. prosinca 1911. u Trešnjevici kod Konjica. Otac mu je bio šumar pa su zbog očeva posla živjeli na različitim mjestima, no većinu djetinjstva proveo je na Radešinama, župa Jablanica. Pučku školu završio je u Borcima i Ostrošcu (1917.-1922.), a gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu (1922.-1931.). U franjevački novicijat stupio je 29. lipnja 1928. na Humcu, a svečane zavjete položio u Mostaru 5. srpnja 1932. Bogoslovni studij pohađao je u Mostaru (1931.-1933.) i Breslauu tadašnja Njemačka, a danas Wroclaw u Poljskoj, gdje je nastavio i poslijediplomski studij (1933.-1937.). Tu postiže doktorat iz ekleziologije 29. lipnja 1938., a za svećenika je zaređen u Breslauu 27. siječnja 1935. Od 1937. do 1945. bio je profesor na franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. S drugim je franjevcima organizirao širenje prosvjete, pomagao sirotinju, uvježbavao pjevačke zborove, uveo suvremena pomagala u vjeronaučnu nastavu. U vrijeme rata piše, zajedno s fra Vendelinom Vasiljem, poznatu Poslanicu biskupa A. Mišića, u kojoj ustaju protiv “prekrštavanja” Srba. Pred kraj rata prelazi u Sarajevo na novu franjevačku bogosloviju u Kovačićima, zajedničku svim franjevačkim provincijama u NDH (1944.-1945.). God. 1945. nalazi se u Zagrebu, a onda do 1947. u Slavonskoj Požegi. Ukupno je proveo gotovo dvije godine u komunističkom pritvoru, i to u dva navrata (1945. i 1948.-1949.), u Mariboru i Zagrebu, Sarajevu i Mostaru. Potom djeluje kao profesor na franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1947.-1960.), s prekidom zbog pritvora. Zatim dvije godine obavlja službu tajnika Provincije u Mostaru (1960.-1962.). Potom pet godina obavlja službu misionara među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama (1962-1967.): u Chicagu četiri godine i jednu u Beaver Fallsu. Bio je tri puta definitor Provincije (1949.-1952., 1955.-1958. i 1958.-1961.), a potom devet godina provincijal Hercegovačke franjevačke provincije (1967.-1976.). Kao provincijal pokrenuo je povijesnu ediciju “Život i svjedočanstvo” (1970.), kao i službeno provincijsko glasilo Mir i dobro (1968.). Godine 1976. s cijelom upravom Provincije svrgnut je smjesta provincijala, od Generalne uprave reda zbog poznatoga “hercegovačkog slučaja”, konkretno zbog neprovođenja dekreta Romanis Pontificibus. K tome je Sveta Stolica naredila da mora napustiti provinciju i zemlju, pa odlazi hercegovačkim franjevcima u Frohnleiten u Austriju, ali se 1977. razbolio i vratio u Provinciju, u Mostar. Potom je 1980. otišao među hercegovačke franjevce u Blankenau u Njemačkoj. Tu je živio sve do smrti. Preminuo je u Blankenauu 15. lipnja 1985. u 74. godini života, 57. godini redovništva i 51. godini svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac u Mostaru. Bio je kandidat za generala Reda. Objavio je brojne članke u različitim časopisima, a osobito zapažene u kalendaru Dobri pastir u Sarajevu tijekom više godina (1953.-1963.), osobito iz ekleziologije i liturgije. Ostao je upamćen kao vrstan propovjednik. Posmrtno su mu Naša ognjišta izdala nekoliko knjiga propovijedi. Surađivao je i u brojnim drugim časopisima i novinama: Bogoslovska smotra, Hrvatski kalendar, Hrvatski katolički glasnik, Kršni zavičaj, Mir i dobro, Marija, Naša ognjišta (Sveta baština), Nove et vetera i mnogim drugim. J. Vlašić uspio je nabrojiti čak 362 Šilićeva objavljena članka što ona duža što kraća. Objavljene knjige: Christus und die Kirche (Ihr Verhältnis nach der Lehre des heiligen Bonaventura), Bereslau, 1938., zatim Uskrsno bdijenje i ostali obredi Velikoga tjedna, Sarajevo, 1956., U okrilju Majke (propovijedi o BDM), Duvno, 1989., Dan Gospodinov (nedjeljne propovijedi A), Duvno, 1990., Dan Gospodinov (nedjeljne propovijedi B), Tomislavgrad, 1991., Kraljica neba i zemlje, Tomislavgrad, 1997., Dan Gospodinov (nedjeljne propovijedi C), Tomislavgrad, 1998.

 

  1. fra Ivica Zovko[ps2id id=’duhovno-zvanje-3′ target=”/]Zovko, fra Ivica – Rođen 3. listopada 1969. u Javoriku župa Jablanica, od roditelja Marka i Ružice rođene Šitum. Osnovnu školu pohađao je u Konjicu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom (1985.-1989.). U novicijat na Humcu stupa 17. srpnja 1989., a potom odlazi služiti vojni rok poslije kojeg opet stupa u novicijat 1990. Zbog zdravstvenih razloga 1991. odlazi u Zagreb u bolnicu Rebro, gdje mu je dijagnosticirana multipla skleroza. Na Jordanovcu u Zagrebu započeo je filozofsko-teološki studij koji uspješno završava 1999. Doživotne zavjete položio je 1997. u Mostaru, a u Zagrebu je zaređen za đakona 1998. Vršio je službu vjeroučitelja od 1999. do 2012. u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, zbog pogoršanja zdravlja 2012. odlazi u mirovinu.

 

 

  1. fra Hrvoje Miletić[ps2id id=’duhovno-zvanje-4′ target=”/]Miletić, fra Hrvoje – Rođen je 14. svibnja 1975. u Sarajevu, od oca Mate i majke Dobroslave rođene Majić, a kršten je 6. srpnja 1975. u župi sv. Josipa u Sarajevu. Osnovnu školu pohađao je u Sarajevu od 1981. do 1989., a zbog ratnih okolnosti, srednju školu pohađao je u Sarajevu, Grudama i Posušju, gdje je i maturirao 1993. Te iste godine je upisao Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1998. Pravosudni ispit je položio 2001. Vojni rok je odslužio u Hrvatskoj vojsci u Samoboru. Od 1999. radi u odvjetništvu, prvo kao vježbenik, a od 2004., kao samostalni odvjetnik u istom uredu. U postulaturu Hercegovačke franjevačke provincije na Humcu stupa 25. rujna 2006., a zatim od 15. srpnja 2007. do 13. srpnja 2008. ulazi u novicijat također na Humcu, gdje je položio jednostavne zavjete pred fra Ivanom Sesarom, provincijalom. Po završetku novicijata 2008. upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i diplomirao 2013. Svečane zavjete je položio 16. rujna 2012. u Mostaru pred fra Ivanom Sesarom, provincijalom. Za đakona ga je zaredio biskup Ratko Perić 26. prosinca 2013. na Čerinu, a svećenički red primio je 29. lipnja 2014. također po rukama biskupa Ratka Perića u Mostaru. Mladu je Misu proslavio 6. srpnja 2014. u samostanskoj crkvi Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu, Dubrava, pod geslom: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom” (Ps 23,4), a propovijedao je fra Mladen Herceg, član Hercegovačke franjevačke provincije. Svečanu Misu slavio je i na Malu Gospu 2014., u Drinovcima, u mjestu u kojem je proveo jedan dio života, kao i na sv. Mihaela, Gabrijela i Rafaela 2014. u crkvi sv. Mihovila na Radešinama. Đakonsku službu je vršio u Međugorju od 26. prosinca 2014., gdje je nakon svećeničkoga ređenja nastavio službu kao župni vikar do 20. kolovoza 2016. Od 20. kolovoza 2016. obavlja službu župnoga vikara na Čerinu.

 

  1. fra Kristijan Šilić[ps2id id=’duhovno-zvanje-5′ target=”/]Šilić, fra Kristijan – Svećenik – franjevac, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen je 16. srpnja 1988. u Sarajevu, od oca Smiljana i majke Katice rođ. Bekavac. Kristijanov otac Smiljan Šilić, rodio se 22. travnja 1956. na Radešinama od oca Karla i majke Bose r. Tomić, a majka Katica Šilić rođ. Bekavac, rođena je 3. siječnja 1960. u Obrenovcu od oca Tade i majke Anđe r. Šagolj. Smiljan i Katica vjenčali su se 14. kolovoza 1977. na Radešinama – župa Jablanica. U kršćanskom braku rodili su četvero djece: dvije kćeri i dva sina: Kristinu, Marijanu, Kristijana i Marina. Kristijan je u duhovnom pozivu, dok su ostala djeca zasnovala svoje obitelji. U ratnim zbivanjima 1992. godine napustili su svoje rodno ognjište i nikada se više nisu vratili. Nekoliko godina su živjeli u Vitini (župa sv. Paškala), zatim jednu godinu u Mostaru, a potom su se 1998. godine preselili u Knin. Roditelji se 2003. godine sele u Čapljinu, gdje i sada žive. Kristijan je većinu svoga djetinjstva proveo u Kninu. Nakon završene osnovne škole u Kninu 2003. godine upisuje se u Franjevačko sjemenište u Sinju. Preporuku za upis u sjemenište napisao mu je tadašnji kninski župnik fra Ivan Nimac. Poslije završetka Franjevačke klasične gimnazije i postulature u Sinju 14. srpnja 2007. započinje franjevački novicijat na Visovcu gdje će položiti i svoje prve privremene zavjete 5. srpnja 2008. Nakon novicijata svoju formaciju nastavlja u Splitu upisom Filozofsko-teološkoga studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje diplomira 25. rujna 2014. Doživotne zavjete polaže 10. listopada 2012. u samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Na svetkovinu Krista Kralja, 23. studenoga 2014. u splitskoj katedrali sv. Dujma prima red đakonata. Đakonsku službu vrši u Sinju. Za svećenika na naslov Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja zaređen je 27. lipnja 2015. u konkatedrali sv. Petra u Splitu. Svoju Mladu Misu pod geslom “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20) slavi u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju, 26. srpnja 2015. U župi Čudotvorne Gospe Sinjske i započinje svoje svećeničko djelovanje: kao župni vikar poslužuje filijalnu crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića u obližnjoj Karakašici. Godinu dana kasnije biva imenovan župnim vikarom u župi sv. Ilije u Metkoviću gdje trenutačno živi i pastoralno djeluje.

 

  1. s. M. Trpimira Marija Obućina (1936.-1978.)[ps2id id=’duhovno-zvanje-6′ target=”/]Obućina, s. M. Trpimira Marija (1936.-1978.) – Rođena je 3. prosinca 1916. u Jablanici, od oca Jure i majke Ane rođene Zec. U kandidaturu je primljena 17. ožujka 1934., a u novicijat dvije godine kasnije, 19. ožujka 1936. u Mostaru. Prve redovničke zavjete položila je 20. ožujka 1937., a doživotne 25. ožujka 1940. u Mostaru. Nakon položenih prvih zavjeta do svršetka Drugoga svjetskog rata djelovala je u Trebinju, Čapljini i Širokom Brijegu, kao učiteljica u tamošnjim stručnim školama sestara, a dvije poratne godine u Konjicu. Najduže je boravila u Čapljini (1938.-1943.). Od 1947. do 1949. živjela je u provincijalnoj kući u Mostaru. Od 1969. do smrti živjela je i radila u Bijelom Polju s izuzetkom jedne godine koju je provela u Banićima (1969.-1970.), kada je ta podružnica i zatvorena. Preminula je 16. rujna 1978. Svi koji su je čuli kako pjeva nikada nisu zaboravili taj ugodni glas. I svaki put nas na nju podsjete one stare marijanske pjesme i pjesme u čast sv. Franji, pjesme koje se danas i ne pjevaju često. Pjesma je trag koji je ostavila u našoj zajednici. Po struci je bila učiteljica stručne škole, a k tome stekla je glazbeno obrazovanje, privatno. I glazba će obilježiti najveći dio njezina života. S. Trpimira bila je veoma upečatljiva osoba: finih manira, prijazna, vedra, nalazila je lijepu riječ za svakoga. Ne pamti se da je nekada nešto loše govorila o drugim osobama. Bila je spremna podijeliti s drugima svoje znanje, osobito ono glazbeno. Mnogim sestrama prenijela je osnove glazbene kulture, od nje su naučile prve note, u mnogima je potaknula ljubav prema liturgijskom pjevanju. Nesumnjivim Božjim darovima nije se hvalila, ali bi mlađima rekla: “Naučit ću te sve što ja znadem.” Gotovo da je teško zamisliti osobu, glazbenicu, koja bi s većom ljubavlju i žarom prenosila svoje znanje mlađima. Nekada je izgledalo kao da ih upravo moli da ga prime! Dugi niz godina vodila je samostanski zbor, ali je djelovala i u župi Bijelo Polje skrbeći za crkvu i vodeći pjevanje. Zdravstveni problemi koje je imala od mladih dana s vremenom su postajali očitiji, teži. Osobito je trpjela od astme koja se zadnjih godina bila dosta i primirila. S. Trpimira bila je uvjerena da je to zagovorom sv. Leopolda Bogdana Mandića kojem se utjecala. Njezin vanjski izgled nije odavao ozbiljnije zdravstvene probleme pa su neki smatrali da ih zapravo i nema. Teško je bolovala zadnjih šest mjeseci života. Tada je pokazala na osobit način ono što ju je krasilo, a to je strpljivost, herojsku strpljivost kako je rekao fra Berislav u oproštajnom govoru, te zahvalnost za svaku i najmanju uslugu iskazanu joj u bolesti. Zacijelo su ove krjeposti plod njezina iskrenog duhovnog života u kojem se isticala pobožnosti prema Gospi, dosljednosti i točnosti u vršenju zajedničkih redovničkih čina i važnosti koju je pridavala osobnoj molitvi. Za nju je uvijek odvajala vrijeme, i kad je bilo puno posla i kad bi umor sugerirao da se nešto izostavi. S. Trpimira preminula je u subotu, 16. rujna 1978., na Gospin dan, na dan one koju je svim srcem štovala i sa zanosom joj pjevala. Koliko su i župljani cijenili s. Trpimiru, pokazali su dolaskom u broju do tada neviđenom, na njezin zadnji ispraćaj. Vjerujemo da je nastavila Gospodinu “pjevati pjesmu novu” koja nikada utihnuti ne će.

 

  1. s. M. Irena Azinović[ps2id id=’duhovno-zvanje-7′ target=”/]Azinović, s. M. Irena – Rođena je 11. travnja 1968. u Mostaru, od oca Mije i majke Kate rođene Šarić iz Drežnice. Živjela je u mjestu Glogošnica, župa Jablanica, gdje je provela svoje djetinjstvo i mladenaštvo. Zbog ratnih neprilika u Domovinskome ratu njezina obitelj morala je bježati u Mostar. Krštena je 21. travnja 1968. u župi Jablanica od župnika fra Alojzija Sesara. Osnovnu školu pohađala je u Glogošnici i Jablanici, a srednju trgovačku u Konjicu. Nakon završene srednje škole 15. srpnja 1985. odlazi u samostan školskih sestara franjevki u Bijelo Polje. Preporuku za primanje u samostan napisao joj je tadašnji župnik fra Jozo Jolić. Godinu novicijata započela je na svetkovinu sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 1986., a redovničko je odijelo obukla i položila prve privremene zavjete 7. listopada 1987. u Bijelom Polju. Pet godina poslije 11. kolovoza 1992., polaže doživotne zavjete. Nakon položenih prvih zavjeta odlazi iz Bijeloga Polja na službu u franjevački samostan Humac (1987.-1990.). Potom godinu dana služi u franjevačkom samostanu u Mostaru gdje se uz posao intenzivnije priprema za studij glazbe. U rujnu 1991. godine upisuje studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” u Zagrebu, gdje je diplomirala 19. prosinca 1995. postižući visoku stručnu spremu crkvenoga glazbenika. Po povratku iz Zagreba u Hercegovinu osam mjeseci djeluje u franjevačkom samostanu u Mostaru. Od 1996. do 2010. djeluje u župi Posušje kao voditeljica liturgijskoga pjevanja i vjeroučiteljica u osnovnoj školi. Potom je godine 2010. premještena u župu Međugorje gdje i danas animira i vodi liturgijsko pjevanje.

 

  1. s. Renata Azinović[ps2id id=’duhovno-zvanje-8′ target=”/]Azinović, s. Renata – Rođena je 21. rujna 1979. u Konjicu, od oca Šćepe i majke Janje rođene Rajič. Zbog ratnih okolnosti 1993. napustili su svoje rodno ognjište i nikada se više nisu vratili. Nekoliko godina su živjeli u Krućevićima (župa Gradina kod Čitluka), a potom su se 1997. preselili u Knin zbog posla koji je otac tamo dobio. Prvih sedam razreda osnovne škole završila je u Konjicu, a osmi razred je polagala u osnovnoj školi u Čapljini. Prvi i drugi razred Opće gimnazije završila je u Čapljini, a treći i četvrti u Kninu. Godine 1998. upisala se na Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu gdje je i diplomirala 2004. Tada ulazi u Družbu sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. Preporuku za samostan napisao joj je fra Ante Vugdelija, župnik župe Gospe od Zdravlja u Splitu u kojoj je bila aktivna tijekom studija. Prve zavjete položila je 2. kolovoza 2006., a doživotne 2. kolovoza 2011. u ruke vrhovne poglavarice s. Nevenke Grgat tijekom misnoga slavlja kojim je predsjedao mons. Ante Ivas, biskup šibenski. Geslo redovničkih zavjeta je bilo: “Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.” (Iz 50,7). Živi i radi u Šibeniku, a povjerena joj je služba vjeroučiteljice u Katoličkoj osnovnoj školi i pastoral mladih i zvanja u Družbi.

 

  1. fra Rudo Jurić (1925.-1945.)[ps2id id=’duhovno-zvanje-9′ target=”/]Jurić, fra Rudo (1925.-1945.) – Rođen je 23. ožujka 1925., od oca Marka i majke Ive rođene Šilić. Stupio je u Franjevački novicijat na Humcu, a potom nastavio gimnaziju na Širokom Brijegu. Kao đak sedmoga razreda za vrijeme partizanskoga napada na Franjevački samostan s nekolicinom fratara sa Širokoga Brijega sklonio se u župnu kuću u Mostarskom Gracu gdje su ga okrutno ubili partizani 6. veljače 1945. Pokopan je s ostalim mučki ubijenim franjevcima.

 

 

 

 

  1. bogoslov Tomislav Rajič[ps2id id=’duhovno-zvanje-10′ target=”/]Rajič, Tomislav – bogoslov – Rođen je 27. travnja 1996. u Jablanici. Krstio ga je u Jablanici blagopokojni župnik fra Alojzije Bošnjak. Prvu svetu Pričest podijelio mu je župnik don Ivan Zovko, a svetu krizmu 23. srpnja 2011., podijelio mu je nadbiskup Petar Rajič Sarsenterski naslovni nadbiskup i apostolski nuncij. Tomislav je četvrto od četvero djece od roditelja pokojnog Ivana i Anđe rođene Kapčević. Osnovnu školu završio je u Jablanici. Zatim se javlja biskupu Ratku Periću kao kandidat za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Biskup Ratko ga šalje u sjemenište i gimnaziju “Petar Barbarić” u Travnik gdje je uspješno završio četiri godine formacije. Nastavlja svoju formaciju u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu kao bogoslov Mostarsko-duvanjske biskupije. Danas je student Filozofsko-teološkoga studija.